Postoji jedan deo dana kojeg se mnoge žene plaše.
Ne jutro.
Ne posao.
Ne gužva.
Veče.
Onaj trenutak kada se zatvore vrata. Kada se ugase svetla. Kada svi zaspu. Kada više nema nikoga kome treba nešto objasniti, pripremiti, pomoći ili biti oslonac.
Tada ostanemo same.
I tada često zaplačemo.
Ne zato što se baš tog dana dogodilo nešto strašno.
Već zato što ceo dan nismo imale vremena da osetimo ono što nosimo u sebi.
Koliko puta smo rekle: „Dobro sam“?
Koliko puta ste tokom dana rekle:
"Dobro sam."
A znale ste da niste.
Koliko puta ste se nasmejale, iako vam nije bilo do smeha?
Koliko puta ste saslušale tuđe probleme, a svoje gurnule negde duboko, uz onu poznatu rečenicu:
"Nije sada vreme za mene."
Žene to rade godinama.
Naviknemo da budemo jake.
Naviknemo da budemo oslonac.
Naviknemo da sve možemo.
I onda jednog dana više ni same ne znamo kada smo poslednji put pitale sebe:
"Kako si?"
Ne ono usput.
Ne iz navike.
Nego iskreno.
Ako Vam je teško da prepoznate šta se krije ispod tog „dobro sam“, možda će Vam pomoći tekst o tome kako prepoznati i razumeti svoje emocije.
Zašto suze krijemo od drugih?
Kada vas je poslednji put neko zagrlio, a da nije očekivao da vi budete ta koja će utešiti njega?
Kada ste poslednji put plakale pred nekim, bez stida i bez izvinjavanja?
Ili ste, kao mnoge od nas, naučile da sačekate da ostanete same?
Da zatvorite vrata kupatila.
Da pustite vodu na slavini.
Da obrišete suze pre nego što vas neko vidi.
Kao da je plač nešto što treba sakriti.
Kao da je tuga sramota.
A nije.
„Ne znam šta mi je. Nemam razlog da plačem.“
Najviše me zaboli kada čujem ženu kako kaže:
"Ne znam šta mi je. Nemam razlog da plačem."
Kako nemate?
Možda plačete zbog stvari kada ste prećutale ono što vas je bolelo.
Možda zbog svih trenutaka kada ste bile jake, iako više niste imale snage.
Možda zbog svih ljudi kojima ste bile utočište, dok vi niste imale gde da odete.
Možda zbog života koji ste zamišljale.
Možda zbog života koji živite.
A možda jednostavno zato što ste umorne.
Ne od posla.
Nego od toga da stalno budete hrabre.
Postoji umor koji nema veze sa spavanjem.
To je onaj umor kada vas niko ne pita kako ste.
Kada svi misle da ćete se snaći.
Kada vas vide kao ženu koja može sve.
Znate li koliko je teško biti osoba za koju svi misle da joj pomoć nije potrebna?
Ponekad najjače žene najviše plaču.
Ali tek kada ostanu same.
Ako se u ovom tihom umoru prepoznajete, pročitajte i zašto nedostatak motivacije ponekad zapravo znači iscrpljenost.
Kada više nema publike ni maske
Jer tada više nema publike.
Nema maske.
Nema osmeha koji mora da umiri druge.
Ostanu samo one i njihove misli.
A misli umeju da budu glasnije od svake buke.
Nekada nas rasplače pesma koju smo čule stotinu puta.
Nekada miris.
Stara fotografija.
Prazna stolica.
Nečija poruka.
Ili sasvim obična tišina.
Koliko god pokušavale da budemo razumne, srce ne govori jezikom razuma.
Ono pamti.
Pamti svaki put kada smo progutale knedlu.
Pamti svaki oproštaj.
Svako razočaranje.
Svaku rečenicu koju smo želele da izgovorimo, a nismo.
Pamti čak i ono što bismo najradije zaboravile.
I zato nas ponekad slomi baš onda kada pomislimo da smo dobro.
Jer srce ne zna da glumi.
Ono samo čeka trenutak kada ćemo konačno ostati same.
Kada Vas misli ne puštaju ni u tišini, tekst kako izgraditi unutrašnji mir kada je spolja haos može biti nežan sledeći korak.
Priznati da nas boli jeste hrabrost
Godinama sam mislila da je snaga u tome da nikada ne zaplačem.
Da izdržim.
Da nastavim.
Da pokažem kako mogu sama.
Danas više ne mislim tako.
Mislim da je mnogo veća hrabrost priznati sebi da nas boli.
Reći:
"Umorna sam."
"Nedostaje mi neko."
"Plašim se."
"Više ne mogu sama."
Za to je potrebna mnogo veća snaga nego za još jedan osmeh koji krije ono što osećamo.
Ne verujem da suze znače slabost.
Naprotiv.
Mislim da su one dokaz da naše srce još uvek oseća.
Da nije otupelo.
Da nije odustalo.
Ako večeras osetite kako naviru suze
I zato, ako večeras ostanete same i osetite kako vam naviru suze...
Nemojte ih zaustavljati.
Nemojte se izvinjavati sebi zbog njih.
Nemojte govoriti da nemate razlog.
Možda razlog postoji već godinama.
Možda je samo večeras pronašao put napolje.
A kada se isplačete...
Nemojte pomisliti da ste slabe.
Pogledajte se malo nežnije.
Jer možda ste danas, prvi put posle dugo vremena, dozvolile sebi ono što ste godinama uskraćivale.
Da ne budete hrabre.
Da ne budete jake.
Da ne budete žena koja sve može.
Nego samo...
žena.
I znate šta?
Ponekad je upravo to najveća hrabrost.
Dozvoliti sebi da budemo ono što jesmo.
Bez maski.
Bez objašnjenja.
Bez stida.
Jer suze nisu znak da smo izgubile bitku.
Ponekad su znak da smo je predugo vodile same.
Ne morate baš sve da nosite same
Ako Vam treba siguran prostor da bez osude napišete ono što osećate, javite se za dopisno savetovanje — bez kamere i u Vašem tempu.
Javite se